Kilometrima uokolo osjećalo se podrhtavanje tla u Ravnim kotarima. Nije prošlo ni sat-dva, a gradom se proširila strašna vijest: Pala je Škabrnja. Istoga su dana do Zadra uspjeli doći rijetki preživjeli, prestravljeni Škabrnjani, i ispričali priču Škabrnje...

Postrojbe bivše JNA, zajedno s pripadnicima vojnih i paravojnih srpskih odmetničkih postrojbi, ušli su toga ponedjeljka u selo. Potpuno su uništili stambene, sakralne i gospodarske objekte Škabrnje, jednoga od najbogatijih sela Ravnih kotara. Nakon toga su krenuli u "pohod" na žene, djecu i starce, koji su se skrivali u podrumima. Skriveni Škabrnjani nisu pružali nikakav otpor, no to ubojice nije spriječilo u njihovu naumu. Počelo je ubijanje u kojemu su samo prvi dan poginula 43 civila. Ubijani su iz neposredne blizine hicima iz vatrenog oružja, ali i tupim predmetima, udarcima po glavi i hladnim oružjem. Neki su pred smrt mučeni i masakrirani. Neki su pregaženi tenkom. Poginulo je 85 Škabrnjana, što je velika žrtva za pitomo ravnokotarsko mjesto. Škabrnja je tada potpuno spaljena i uništena, a obnovljena je uglavnom do dvije tisućite godine.

Škabrnja je doživjela uskrsnuće nakon svoje najtužnije noći i križnog puta 18. studenoga 1991. godine. Bila je pribijena na križ, ali je i dočekala svjetlo novoga života. Oslobođena i obnovljena, nosi u svojome sječanju uspomenu na žrtvu koju je dala za slobodnu Hrvatsku. Žrtvu koju je dala u najtežim trenutcima, opkoljena, sama... kao što je u to vrijeme stradanja bila sama i cijela Hrvatska pred licem svijeta. Istoga dana, kad su u Vukovar ulazile horde suvremenih barbara, prema Škabrnji su rulali srpski tenkovi, tridesetak oklopnih vozila pokrenutih iz dva smjera, Biljana i Zemunika Gornjeg. Srbi su bez ikakva povoda napali svoje mirne hrvatske susjede...

Branitelji se spominju tih ratnih dana, prvih srpskih topničkih napada početkom listopada 1991. godine, prvih mjesnih straža i ustroja samostalnog bataljuna Škabrnja. Kad je počeo taj odsudni napad na selo, na samom ulazu uništili su jedan srpski transporter i tenk, ali je Škabrnja bila u nemogućoj poziciji, opkoljena sa svih strana. Srbi su zatvorili sve izlaze i asfaltirane ceste, a ostavili su otvorenim samo jedan poljski put prema Prkosu. Nakon topničke pripreme i približavanja tenkova kućama u Škabrnji, stigli su lokalni četnici u zaselak Ambar gdje su u podrumima zatekli Škabrnjane. Tu su izvršili najstrašniji i najmasovniji pokolj, da bi nakon toga ušli u samo središte Škabrnje, i odveli dio mještana u zatočeništvo. Nad Škabrnjom se tada spustilo olovno nebo. Branitelji, brojčano slabiji od neprijatelja, sa slabim naoružanjem, gotovo bez protuoklopnih sredstava, nisu mogli obraniti selo. Prvog dana poginulo je petnaest branitelja i pobijeno je četrdeset tri škabrnjskih civila, da bi pokolji i progoni bili nastavljeni i idućeg dana, 19. studenoga 1991. godine. Zadar i danas pamti crne vreče s mrtvim tijelima koje su dopremljene pred Odjel patologije Zadarske opće bolnice. Trebalo je identificirati majku, oca, sestru, strica, baku...

Kad čovjek prođe cestom od Benkovca prema Škabrnji, koju stotinu metara na putu prije skretanja u to pitomo hrvatsko selo, mora proći kroz redove sablasno pustih kuća u srpskom selu Biljane. Odatle je krenula karavana zla... Čovjek se tada pita koji je to ljudski soj živio u Biljanima, što ga je to nagnalo u suludi krvavi obračun s nedužnim mještanima Škabrnje, starcima, djecom, svojim dojučerašnjim susjedima koji nisu mogli ni zamisliti da bi ih srpski susjedi, ma koliko zaluđeni velikosrpstvom, mogli doći u kuće ubijati.

I što sada? Strani humanitarci govore o suživotu. Tko bi normalan mogao žudjeti za susjedima iz Biljana? I kako je uopće moguće govoriti o suživotu s krvnicima i neraskajanim zločincima? Tako Škabrnja danas živi svoj mir bez zlih susjeda, ali i nosi svoju svježu ranu, svoju tugu za svojim bližnjima koji su stradali tog strašnog studenskog dana.

Srbi su pirovali nad tuđim trudima, nad tuđim mukama. Doista, što misliti danas o tim ljudima koji niti ne pokazuju kajanje? Gdje su danas škabrnjski ubojice? Ima li ih na haaškim tjeralicama, ili sada traže svoja prava kao prikriveni, anonimni ubojice? Tko je pobio sve te ljude? Nisu to bili Srbi iz dalekih krajeva, bili su to Srbi iz Ravnih Kotara. Mnogi preživjeli mještani svjedoče da su ih prepoznavali po govoru. Zastrašujuća je činjenica da su patološku mentalnu strukturu njihovi srpski susjedi pokazali ne samo kao pojedinci, nego i kao kolektiv. Za sobom su ostavili mine i pustoš, tamo gdje su Hrvati obrađivali polja i gdje ih danas obrađuju kao što će ih obrađivati i sutra, dok kuće u Biljanama ostaju kao mračni spomenici dijaboličnog velikosrpskog nadahnuća... Na Ražovljevoj glavici s koje su tukli po kućama u Škabrnji, gađajući nasumce iz zabave, ostali su duboki betonirani prokopi, zazidane zemunice iz kojih su mislili da mogu vladati ravnokotarskim poljem..ali nisu uspijeli!

U posljednjih je tisuću godina hrvatskom zemljom prošlo mnogo osvajača i agresora, ali uvijek je bilo onih koji su pružali otpor i htjeli ono za što su pale i škabrnjske žrtve. I zato, njima na čast i sječanje, Vukovar i Škabrnja ostat će zauvijek simbol hrvatskog otpora i stradanja...

Svim palima za slobodu... "Neka vam je vječna hvala i slava, i laka vam Hrvatska zemlja..."