Vlastodršci u bivšoj jugokomunističkoj državi vodili su prema tom selu sustavnu politiku zatiranja svakog gospodarskog i duhovnog života. Vjerojatno je tome razlog pečat ustaštva, koji je mještanima Škabrnje stalno nametan u tijeku bivšega jugokomunističkog sustava.
Da bi osigurali opstanak svojih obitelji, mnogi Škabrnjani, ne mogavši dobiti posao u obližnjem Zadru, kojemu su oduvijek težili, a nemali broj i zbog komunističkog progona, odlaze u Njemačku, Austriju, Švicarsku, Švedsku, daleku Australiju, Ameriku i Kanadu, gdje pronalaze svoje privremeno ili stalno boravište, i tu mnogi od njih postaju bogati i ugledni građani.
Kao iznimno radišni, Škabrnjani bi nakon dolaska s posla, najčešće nakon ručka, upalili svoje traktore i "freze" i odlazili odmah u svoja polja radeći na njima do mraka, izvlačeći najviše moguće iz svojih ravnokotarskih polja, koja su bila bez vode i navodnjavanja, škrta, ali zbog pogodnih klimatskih uvjeta plodna i rodna. Oni koji nisu mogli naći posao u Zadru, radili su u poljima doslovce od jutra do kasno u noć.
Vodeći se krilaticom "Bogu se moli, radi dan i noć, a od komunističke se politike drži podalje", kako je to jednom rekao književnik Ivan Aralica, i uz novčanu pomoć koju dobivaju od svojih rođaka koji rade vani u inozemstvu, a rijetke su obitelji koje nemaju nekoga vani, Škabrnjani su izgradili Škabrnju, najveće, najbogatije i najljepše ravnokotarsko selo.
Škabrnja je kao hrvatsko domoljubno selo bila oaza hrvatske neuništivosti, ponosa i dostojanstva. To i takvo selo bilo je trn u oku gušiteljima hrvatskih nacionalnih osjećaja, u prvom redu Srbima, odnosno "Rišćanima" (kako smo ih zvali) iz susjednih sela Biljana, Trljuga, Veljana i Zemunika Gornjeg...
Zbog njezine snažne nacionalne svjesti i ponosa, te zbog njezine odanosti katoličkoj vjeri, Škabrnji komunistički poredak daje etiketu "ustaškoga", nacionalističkog i klerikalnog sela koje treba zatrti.
...Ne rijetko bi se pjevale duhovne i hrvatske domoljubne pjesme i budnice, nakon čega bi najčešće uslijedila privođenja u policijske postaje na tzv. informativne razgovore, batinanja, neki bi zbog pjevanja "nacionalističkih" pjesama i izvikivanja protukomunističkih parola bili osuđivani za "verbalni delikt" i završavali u komunističkim kazamatima, neki od njih "opasnijih" bili su pod stalnim nadzorom. Pritom se nije gledalo na životnu dob "izgrednika", pa bi često i malodobni mladići i djeca bili privođeni i fizički i psihički zlostavljani.
Od bezbroj takvih slučajeva dva zadnja prije demokratskih promjena zasigurno su ostala u sjećanju većine Škabrnjana, a to su 1982. privođenje tadašnjih srednjoškolaca (2. razred) Roberta Pavičića Miše i Svetka Milkovića Jerkovog na višetjedne informativne razgovore u tadašnju milicijsku stanicu u Zadru, nakon što su ih komunistički doušnici prijavili da imaju iscrtane hrvatske grbove i trobojnice na svojim knjigama i bilježnicama. Time su ih htjeli povezati sa slučajem kada je malo prije toga cijela Škabrnja osvanula s ispisanim krilaticama koje su veličale samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku i povijesni hrvatski grb.
