Poštovane čitateljice, poštovani čitatelji!

Ovih dana bile su tužne obljetnice vukovarske i škabrnjske tragedije. Prije jedanaest godina pao je Vukovar. U borbama je poginulo više tisuća branitelja i civila, više od dvadeset tisuća Hrvata je prognano, u srpskim je logorima završilo desetak tisuća ljudi. Ostale su teške traume.

Čim je 18. studenoga 1991. pala ta predstraza hrvatske države na Dunavu, u Europi, koja nije bila sposobna spriječiti tragediju, svima je postalo jasno da je Vukovar prvi razoreni grad na europskom području nakon Drugoga svjetskog rata. Javno mnijenje u Europi, posebno u Saveznoj Republici Njemačkoj i u Austriji, gdje tradicionalno postoje bolji uvidi u ovdašnju političku stvarnost, prvi put jasno je stalo na stranu Hrvata i Republike Hrvatske. Srpskim osvajanjem Vukovara, Jugoslavija se sama uništila. Iako je vješta srpska promidžba imala velik utjecaj na javno mnijenje, brutalna srpska agresija više se, posebno nakon pada Vukovara, nije mogla nijekati. Čak je i francuski predsjednik Mitterrand morao priznati: "Teško je, na žalost, Jugoslaviji pomoći." U Europi se postupno dizao glas javnosti kako konačno valja nešto učiniti protiv srpskih bandita. Političari su, naprotiv, bili malo skloni pravodobno, još prije pada Vukovara, priznati Republiku Hrvatsku kao međunarodni subjekt. Tako je jedan francuski narodni zastupnik prilikom zasjedanja Europske narodne stranke izjavio: "U stvarnosti nitko ne želi ovu državu i novi bi se poredak u ovom dijelu Europe mogao bez nje mnogo lakše obistiniti" (vidjeti u: "Die Welt der Kroaten am Beginn des dritten Jahrtausends" Luje Tončića Sorinja). Pa ipak, Hrvati su preko noći postali herojskim narodom i to više ni političari, koji su sve do jeseni 1991. otezali s priznanjem Republike Hrvatske, nisu mogli zanemarivati.

Ima bezbroj opisa povijesti. Njemački pjesnik i dramatičar Friedrich Hebbel napisao je da je "povijest pamćenje čovječanstva" i ujedno "kritika svjetskoga duha".

U prvi mah i vukovarska je tragedija postala kritikom svjetskoga duha. Na svjetskim je jezicima napisano bezbroj radova o Vukovaru kao simbolu patnje i poniženja. Hrvatska je svojim patnjama, svojom borbom i svojim zanosima zadivila svijet.

Ali uskoro je počela domaća politika zaborava, politika zatiranja istine. Apologeti trećesiječanjskog prevrata bili su toliko drski i licemjerni da su hrvatsku obranu proglasili zločinom. Takva "hrvatska" politika oslabila je hrvatske vanjskopolitičke pozicije, što se posebno vidi i ovih dana, kada sa svih strana pljušte kritike na adresu Zagreba. Srpska promidžba u svijetu opet je u punom zamahu, koristeći slabosti hrvatske vanjske politike. Politika zaborava vodi se navodno u ime budućnosti. No, naivna je svaka politika koja smatra da budućnosti ne treba prošlost, pamćenje i nacionalno osvjedočenje. Takva politika koristi jedino starim i novim imperijalistima na hrvatskom prostoru kao i domaćim "antifaštistima", koji za razliku od demokratskih zapadnih antifašista, primjerice poljskih ili francuskih, u svojoj antihrvatskoj destrukciji nikad nisu bili originalni i uvjerljivi.

No, Hrvatska se opet diže. Sjećanje na žrtve Domovinskog rata svima nama jasno poručuje: gore srca, narode hrvatski!