Oduvijek se držalo da ravnica rađa pitome ljude. Ništa manje ponosne nego oni na kamenu. Iako možda ne toliko prkosne. Ali teško je bilo što ukalupiti pa tako i hrvatski jug, posebno ako je ravničarski poput Ravnih Kotara. Jer Škabrnjane sam doživio kao mirne i radišne ljude, ali i kao čvrste i prkosne. S jedne strane, reklo bi se, tipični ravničari, a opet, s druge strane, i temperamentni dalmatinski Hrvati. Je li riječ o genima kamenima nisam istraživao, ali je sasvim sigurno riječ o ponosu koji nadilazi uobičajene predodžbe o kršu i ravnici. Ali i naš južnjački pojam o ravnici zasigurno je sasvim drukčiji nego što je ravnokotarsko polje. Osim ako nije minirano, jer polja smrti su svugdje ista, bila u Slavoniji, Dalmaciji ili negdje drugdje u dalekom svijetu, po kojemu se smucaju anonimni zločinci koji su tog zlokobnog jutra prije jedanaest godina počeli pokolje Hrvata, svojih škabrnjskih susjeda, i koji danas i na daljinu, ubijaju njihovu djecu, minama koje su jedino znali posijati u plodnu ravnokotarsku zemlju.

Škabrnja je nakon svoje getsemanske noći i križnog puta 18. studenoga 1991. godine, doživjela uskrsnuće. Bila je pribijena na križ, ali je i dočekala svjetlo novoga života. Oslobođena i obnovljena, kršćanski nosi u svojoj memoriji okus gorkoga kaleža žrtve koji je ispila za slobodnu Hrvatsku. Taj kalež je prihvatila u najtežim trenutcima, opkoljena, sama pod svojom Golgotom, kao što je u to vrijeme stradanja biblijskih razmjera, bila sama i cijela Hrvatska pred licem farizejskog svijeta. Istoga dana, kad su u Vukovar ulazile horde suvremenih barbara, prema Škabrnji su rulali srpski tenkovi, tridesetak oklopnih vozila pokrenutih iz dva smjera, Biljana i Zemunika Gornjeg. Srbi su bez ikakva povoda napali svoje mirne hrvatske susjede.

Zli susjedi

Kad čovjek prođe cestom od Benkovca prema Škabrnji, koju stotinu metara na putu prije skretanja u to pitomo hrvatsko selo, mora proći kroz redove sablasno pustih kuća u srpskom selu Biljane. Odatle je krenula karavana zla. Čovjek se tada pita koji je to ljudski soj živio u Biljanima, što ga je to nagnalo u suludi krvavi obračun s nedužnim mještanima Škabrnje, starcima, djecom, svojim dojučerašnjim susjedima koji nisu mogli ni zamisliti da bi ih srpski susjedi, ma koliko zaluđeni velikosrpstvom, mogli doći u kuće ubijati. I što sada? Agilni strani humanitarci govore o suživotu. Tko bi normalan mogao žudjeti za susjedima iz Biljana? I kako je uopće moguće govoriti o suživotu s krvnicima i neraskajanim zločincima? Tako Škabrnja danas živi svoj mir bez zlih susjeda, ali i nosi svoju svježu ranu, svoju tugu za svojim bližnjima koji su stradali tog strašnog kalvarijskog dana. Nakon topničke pripreme i približavanja tenkova kućama u Škabrnji, stigli su lokalni četnici u zaselak Ambar gdje su u podrumima zatekli Škabrnjane. Tu su izvršili najstrašniji i najmasovniji pokolj, da bi nakon toga ušli u samo središte Škabrnje, i odveli dio mještana u zatočeništvo. Nad Škabrnjom se tada spustilo olovno nebo. Branitelji, brojčano slabiji od neprijatelja, sa slabim naoružanjem, gotovo bez protuoklopnih sredstava, nisu mogli obraniti selo. Srbi su pirovali nad tuđim trudima, nad tuđim mukama. Doista, što misliti danas o tim ljudima koji niti ne pokazuju kajanje? Gdje su danas škabrnjski ubojice? Ima li ih na haaškim tjeralicama, ili sada traže svoja prava kao prikriveni, anonimni ubojice? Tko je pobio sve te ljude? Nisu to bili Srbi iz dalekih krajeva, bili su to Srbi iz Ravnih Kotara. Mnogi preživjeli mještani svjedoče da su ih prepoznavali po govoru. Zastrašujuća je činjenica da su patološku mentalnu strukturu njihovi srpski susjedi pokazali ne samo kao pojedinci, nego i kao kolektivitet. Za sobom su ostavili mine i pustoš, tamo gdje su Hrvati obrađivali polja i gdje ih danas obrađuju kao što će ih obrađivati i sutra, dok kuće u Biljanama ostaju kao mračni spomenici dijaboličnog velikosrpskog nadahnuća. Za sobom su ostavili rovove i bunkere, i to je njihova civilizacija. Mentalitet bunkera. Na Ražovljevoj glavici s koje su tukli po kućama u Škabrnji, gađajući nasumce iz zabave, ostali su duboki betonirani prokopi, zazidane zemunice iz kojih su mislili da mogu vladati ravnokotarskim poljem.

Kovačićev Tuđman - vizionar

U Škabrnju smo došli uoči same obljetnice stradanja. Duga cesta koja vodi kroz samo mjesto zaustavlja se na trgu, pred spomenikom dr. Franji Tuđmanu. Iznimno umjetničko djelo Kuzme Kovačića. Tuđman kao vizionar, zagledan u ravnokotarska obzorja. Superioran, dominantan, državnički ozbiljan i uvjerljiv. Škabrnjani su posebno ponosni na Kovačićevo djelo. U kojemu su pronašli i izričaj vlastitog domoljubnog nadahnuća. Pored trga gradi se nova crkva Velike Gospe. Izgleda kao veliki bedem koji se ne doimlje kao arhitektonski dobro rješenje. Jer riječ je o duhovnom utočištu i bedemu, a on se ne mora eksplicitno izraziti kao golema zidina. No tu su Škabrnjani nemoćni, jer arhitekt je imao neke svoje zamisli koje ne korespondiraju sa sakralnom arhitekturom karakterističnom za dalmatinsko-mediteransko podneblje.

Domaćin nam je bio škabrnjski župnik don Zdenko Dundović kod kojega je uvijek živo. Mladi svećenik koji je pastoralno vrlo aktivan i nekonvencionalan. Kod njega upoznajemo škabrnjske branitelje s kojima smo obišli okolicu, a posebno spomen obilježje na groblju svim žrtvama Domovinskog rata u Škabrnji. Problem mina je, na žalost, opet aktualan zbog nedavnog stradanja djece. Načelnik općine Mladen Škara kaže da se zbog toga ne može prebaciti krivnja na pirotehničare, ali ni na nemar lokalnog stanovništva, kao što su to pokušali neki u državnom vrhu. - Djeca su stradala na području koje se vodi kao razminirano, i to je prvi takav slučaj. Ostala stradanja su bila na miniranim područjima. Tražit ćemo da se sve još jednom pregleda, jer oko kuća su bili srpski rovovi, a iza njih su ostali trombloni i razna eksplozivna sredstva. Cijela Škabrnja je praktički bila minirano područje. Do sada su razminirana četiri kvadratna kilometra, i ostao je još jedan kvadratni kilometar. Ali uvijek ostaje strah da se ostatak projektila može pronaći u prostoru okućnica - kaže načelnik Škara koji ističe da ne želi nikoga optuživati, međutim, apelira na državnu vlast da shvati probleme i realnost s kojom se susreće Škabrnja.

- Mene boli činjenica da jedni druge okrivljujemo, a da nitko ne spominje onoga tko je postavio mine, one koji su smišljeno radili zlo! Nitko ne govori tko je postavio te mine da bi i danas ubijao hrvatsku djecu! Može li biti čovjek onaj koji postavlja minu da bi ubio dijete? - pita se don Joso Kokić, koji je puna dva desetljeća bio župnik u Škabrnji, a danas je ravnatelj nadbiskupske gimnazije u Zadru.

I duhovna i gospodarska obnova

Branitelji se spominju tih ratnih dana, prvih srpskih topničkih napada početkom listopada 1991. godine, prvih mjesnih straža i ustroja samostalnog bataljuna Škabrnja. Kad je počeo taj odsudni napad na selo, na samom ulazu uništili su jedan srpski transporter i tenk, ali je Škabrnja bila u nemogućoj poziciji, opkoljena sa svih strana, Srbi su zatvorili sve izlaze i asfaltirane ceste, a ostavili su otvorenim samo jedan poljski put prema Prkosu. Prvog dana poginulo je petnaest branitelja i pobijeno je trideset pet škabrnjskih civila, da bi pokolji i progoni bili nastavljeni i idućeg dana, 19. studenoga 1991. godine. U čitavom ratu, poginulo je osamdeset Škabrnjana, što je velika žrtva za pitomo ravnokotarsko mjesto. Škabrnja je tada potpuno spaljena i uništena, a obnovljena je uglavnom do dvije tisućite godine.

Sada se razmišlja o budućnosti, o novim ulaganjima i gospodarskom razvoju. Ljudi uglavnom žive od polja, građevinskih obrta, a mnogi Škabrnjani su ostali u hrvatskoj vojsci i policiji. Obnavlja se i voćarstvo, a perspektiva je, kako kaže donačelnik Nediljko Bubnjar, u višnji maraski čiji se nasadi također obnavljaju. - Kad je o maraski riječ, onda u svijetu nemamo konkurenciju - tvrdi Nediljko i dodaje kako su Škabrnjani lijepo živjeli od rodne zemlje, posebno lubenica.

Don Zdenko Dundović s don Josom i don Ivicom Jurišićem, često održava seminare duhovne obnove na kojima okupljaju na stotine ljudi, posebno mladih. Don Zdenko je najviše zabrinut zbog duhovne apatije u koju upadaju mladi, svojevrsnog nihilizma. Škabrnji je potrebna i materijalna, ali još više ona nutarnja obnova, vedrina, radost, mir, usmjerenost prema istinskim vrednotama. Žrtve su prevelike a da bi se život i budućnost prepustili ravnodušnosti. Škabrnju smo napustili s odličnim dojmovima o ljudima, a to je najvažnije. Možda je i olujno jugo koje je vijalo po poljima, upozoravalo na pijetet i ozbiljnost trenutka, na sjećanje za budućnost, na žrtvu za novi život, na izborenu slobodu koja se ne smije ispustiti iz vida, niti iz ruku, kako s vrha Ražovljeve glavice, tako i dokle seže pogled na ravnokotarska hrvatska obzorja Tuđmana vizionara.