Oto Jungwirthm novi je ravnatelj Hrvatskog centra za razminiranje. Vlada RH na tu ga je dužnost imenovala prije desetak dana, a već ovih dana morao se suočiti s najtežom i najtragičnijom situacijom, koju donosi sveprisutan problem mina u Hrvatskoj. Eksplozija mine u Škabrnji u kojoj je teško ozlijeđeno četvero djece, mještanine toga ravnokotarskog sela ponovno je natjerala u strah. Gotovo svi postavljaju pitanje koliko je Škabrnja sigurna od mina, a mnogi čak zahtijevaju da im se okućnice, dvorište i polje ponovno razminiraju. Isto to pitanje postavili smo i ravnatelju HCR-a, koji nam je na početku razgovora napomenuo kako se ne osjeća novim u ovome poslu i dužnosti jer je kao predstavnik Ministarstva gospodarstva u Savjet Vlade RH za razminiranje uključen još od 1996. godine.

Nastavljamo u Škabrnji

I ovom prilikom izražavam žaljenje zbog tragičnog događaja u Škabrnji. Na žalost, takva događanja, kojih je bilo, a na žalost bit će ih još, suočavaju nas s činjenicom da spadamo u red minama nazagađenijih zemalja na svijetu. Sve dok se ne dogodi tragedija, vrlo brzo zaboravljamo stvarnu opasnost koju donose mine i s kojom su neki krajevi Hrvatske više ili manje suočeni.

Prostor u Škabrnji na kojemu se dogodila tragedija razminiran je prije četiri godine. Realizacija tog projekta počela je u kolovozu 1997. godine i završila koncem rujna 1998. godine, a postupak razminiranja proveden je prema svim međunarodnim standardima, koje smo mi još postrožili.

Na tome smo području uklonili oko 1300 komada različitih ubojitih neeksplodiranih sredstava i oko 300 protupješačkih mina. Na žalost, još uvijek ne raspolažemo službenim rezultatima uviđaja policije, ali informacije kojima raspolažemo upućuju na to da je tragediju izazvala tromblonska mina. Tvrdim da postupci razminiranja koji se provode u Hrvatskoj sukladno strogim propisima garantiraju da takvo sredstvo ne može ostati na prostoru koji je razminiran, iz jednostavnog razloga što metodika višestruke kontrole rada i naših stručnjaka i nezavisnih institucija koje prate rad tvrtki za razminiranje, kao i završni nadzor, ne omogućavaju da na prostoru ostane neko minsko sredstvo.

Dakle, Vi pretpostavljate da je mina podmetnuta?

Ne, ne mislim da je podmetnuta, nego sam uvjeren da je tu minu netko odbacio. Ako ste primijetili, istoga dana kada se dogodila tragedija u Škabrnji, u TV Dnevniku je prikazan i izvještaj o sanducima s ručnim bacačima i minama koji su pronađeni u jednoj šumi u Slavoniji. Pazite, prošlo je više od četiri godine otkako je prostor u Škabrnji razminiran i jednostavno sam uvjeren da je tu minu u međuvremenu netko odbacio.

Koliko je još nerazminiranog područja u Škabrnji?

Na tom području imamo oko milijun kvadratnih metara minsko sumnjive površine, od čega, vjerojatno, nema više od 100 tisuća kvadratnih metara koje je potrebno razminirati. Dakle, riječ je o prostoru na kojemu se nalaze stvarno minirana područja. S obzirom na to da ne znmamo točnu lokaciju stvarno miniranih područja, cijeli lokalitet smo obilježili minski sumnjivim. Mi ćemo Škabrnju, ali moram reći da to nije rezultat nesreće koja se dogodila, nastaviti razminirati temeljem tendera koji idu na javno nadmetanje idućeg mjeseca. Prema tom projektu predviđeno je da se razminira površina od oko 250 tisuća metara kvadratnih, nakon čega ćemo bitno smanjiti minski sumnjivi prostor. Idućeg tjedna posjetit ću Zadarsku županiju i Škabrnju, ali sam siguran da nema potrebe za ponovnim razminiranjem toga prostora u Škabrnji na kojemu se dogodila nesreća. Međutim, ponovo ću upozoriti da živimo s minama, da one predstavljaju veliku opasnost i da se ljudi, osobito oni koji žive uz minski sumnjiva područja, moraju strogo pridržavati svih znakova opasnosti.

Možete li pojasniti sistem kontrole razminiranja odnosno načina utvrđivanja da je neki prostor potpuno očišćen od mina?

Postupak, od utvrđivanja minski sumnjivog područja do njegova razminiranja i izdavanja certifikata da je postor sa 100-postotnom sigurnošću očišćen od mina, izuzetno je složen i stručan posao, koji u svakoj od svojih faza podliježu strogom nadzoru i kontrolama. I to je osnovna garancija da mi možemo tvrditi da je prostor u Škabrnji na kojem se dogodila tragedija bio potpuno očišćen od mina. U Hrvatskoj postoji oko 1700 kvadratnih kilometara minski sumnjive površine, ali se pretpostavlja da je samo 10 posto toga prostora stvarno minirano. HCR ima prikupljene podatke o svim sumnjivim površinama.

Mi i dandanas iz Jugoslavije i Crne Gore dobivamo podatke i zapisnike o minskim poljima. Međutim, ono što je bitno naglasiti, niti jedan taj novi zapisnik ne širi minski sumnjivu površinu nego, naprotiv, detaljnije opisuje gdje su postavljene mine unutar toga minski sumnjivog područja. Hrvatski centar za razminiranje, nakon provedenog natječaja, svaku tvrtku za razminiranje uvodi u projekt i u sam posao. Mi smo ti koji gotovo svakodnevno kontroliramo njihov rad sve do izjave tvrtke da je površina 100 posto očišćena od mina. Nakon toga HCR obavlja završni nadzor razminiranog područja pirotehničkim metodama. U slučaju da se u završnom nadzoru pronađe na tom prostoru bilo kakav zaostali minsko-eksplozivni predmet, tvrtka o svom trošku mora ponoviti posao na većem dijelu ili čak cijelom radilištu.

Koliko je do sada bilo takvih slučajeva ponavljanja?

U oko 286 projekata imali smo pet vraćanja, od čega četiri djelomična, a u jednome slučaju tvrtka je morala ponoviti posao na kompletnom radilištu. Ali u svim tim slučajevima radilo se o neopasnim sredstvima, uglavnom o gelerima.

Dakle, iz svih sigurnosnih metoda koje koristimo i nadzora ne može se dogoditi da razminirani prostor nije razminiran. Prema Nacionalnom programu protuminskog djelovanja cijeli prostor Hrvatske trebao bi biti razminiran do 2010. godine, ali nije problem samo u razminiranju, nego i u činjenici da ljudi jednostavno moraju biti svjesni kolika su opasnost oružje i minsko-eksplozivna sredstva koja čuvaju kod kuće. Na žalost, mnogi nisu svjesni koliku to opasnost predstavlja i da se, ako netko odbaci minu koju je čuvao kod kuće, može opet ponoviti tragedija.

Spomenuli ste da bi Hrvatska trebala biti razminirana do 2010. godine. Može li se proces ubrzati i ovisi li on o financijskim sredstvima?

Pitanje financija nije jedino pitanje o kojemu ovisi brzina razminiranja i smanjenje minski sumnjivih površina. Uvjeren sam u to da bi bilo više razminiranih površina da imamo više novca, ali treba naglasiti i da udio izvanproračunskih sredstava do sada nije bio velik.

Uloženo je 1,2 milijarde

Od 1998. godine do danas u razminiranje je uloženo 1,2 milijarde kuna, od čega je 80 posto hrvatskog proračunskog novca. Vjerojatno ne postoji u svijetu zemlja, osim Kuvajta, koja je problem mina rješavala sama. Hrvatska ulaže ogromne napore da riješi to pitanje, ona ga shvaća kao investicijsko, razvojno pitanje, ali na scenu moraju stupiti i nevladine organizacije koje moraju povećati udio izvanproračunskih sredstava.

Neki smatraju da su otvaranjem natječaja, tržišnim uvjetima poslovanja i smanjenjem cijena razminiranja, tvrtke za razminiranje dovedene u situaciju da površno obavljaju posao. Slažete li se s tim?

Cijene razminiranja su isključivo rezultat ponude na tržištu. Sigurno je da pred HCR-om i Vladom RH stoji zadaća da ujednačimo cijene razminiranja na hrvatskom tržištu kako neke tvrtke ne bi mogle ostvarivati benefite. Ali HCR nekako ne dozvoljava da se niska cijena rada odrazi na nisku kvalitetu rada. Tvrtka koja razminira određeno područje ne može sebi dozvoliti nisku kvalitetu rada, jer naši će je nadzornici ponovo "vratiti na posao" ako utvrde da pirotehničari nisu dobro odradili svoj posao. Sav trošak ponavljanja posla ide na račun tvrtke, a to nisu mali izdaci i to sebi ni jedna ozbiljna tvrtka ne može dozvoliti, jer bi automatski propala. Dakle, ne stoje navodi da niska cijena rada utječe i na kvalitetu posla, bez obzira kako on zahtjevan bio.