Naši su hrvatski junaci gledali danima i mjesecima, na žalost i godinama, umiranje svojih prijatelja i bliski dodir sa smrti morao je na njima ostaviti duboke tragove. Svaki koji je preživio, vratio se kuai drugaeiji. Netko može brže gurnuti u podsvijest sve strahote koje je preživio, nekome je potrebno dugo vremena, ali nikada ne ae zaboraviti susrete sa smrau i eesti osjeaaj izgubljenosti i napuštenosti koji ih je sve pratio u ratu. Ne može eovjek u takvim trenutcima racionalno razmišljati o tome zašto mu se ne pomaže, zašto nema dovoljno oružja, postoje li objektivni razlozi za izostanak pomoai ili ne postoje. I postaje ogoreen i oja?en i žalostan.

On je u tom ratu eesto imao osjeaaj da je napušten i prepušten sam sebi i svojoj životnoj sreai, i ogoreenost ostaje u njemu. Nekada u njemu samo tinja, nekada je izazove neki doga?aj, neka slika, neka reeenica. I on reagira oja?eno i nervozno, dapaee, djeluje bešautno. Onaj eovjek koji nije bio zahvaaen stravienim ratnim vihorom ne može nikada potpuno shvatiti kako je teško živjeti u tom kovitlacu i - ostati dobar.

Imam u vezi s tim i sama katkada osjeaaj da me tu?e patnje više ne diraju kao prije i savjest me zbog toga eesto grize. Kad o ratu razmišljam, eini mi se da je njegova najgora posljedica što nam je ostavio otrov u srcima. I nitko od nas, civila iz podrucja zahvaaenih ratom, isto nikada više ne ae biti kao prije. Lako je biti dobar u dobru, a teško nakon zla saeuvati nepomuaene pozitivne osjeaaje.

Kako je izgledao rat u Zadru? Mjeseci bez vode! Možete li uopae shvatiti što to znaei! Cisterne pokušavaju namiriti osnovne potrebe, u njima izbezumljeni vozaei samo eekaju kad ae ih pogoditi granata, u repu za vodu izbezumljeni ljudi željni vode, spremni izložiti se opasnosti granata samo da do vode do?u. Neki imaju bunare pa dopuštaju da se iz njih grabi voda, neki to naplaauju, vodu za piae kupujemo i u duaanu, naravno kad do njega uspijemo doai i ako su otvoreni. Nema ni struje, uglavnom nemaš u eemu robu oprati, a kamoli da jednom kapljicom vode na dlanu bar oei osvježiš.

Stanujem na 13. katu, sirene najavljuju uzbunu kad vea lupaju granate oko nas, srueujem se u sklonište, u crni mrak podruma. Svijeae ne smijemo paliti da ne trošimo previše kisika. Tako nam bar kažu. U skloništu oko 200 ljudi. Uzrujani, usplahireni. Djeca nervozna. Jedna je žena puštena iz rodilišta s tek ro?enim djetetom jer je bolnica eetnicka meta. Dijete plaee. U susjednoj prostoriji velika posuda za obavljanje nužde. Miris mokraae i izmeta miješa se s mirisom znojnih tijela. A topovi tuku. Gdje su mi sada unuci? Gdje su moja djeca? Što rade prijatelji? Koga je pogodila granata?

Dvije goleme topovske granate pogodile su naš neboder. Neka djeca poeinju se u nervozi smijati, neka pak plakati. Mi utihnuli. Eekamo da prestane pucnjava pa da pogledamo kako izgledaju naši stanovi. Pet je stanova pogodjeno. Miris baruta ispunio nam sve prostorije. Nemamo vremena o tome razmišljati, novi topovi, nove granate, novi juriš u sklonište. Nitko se ne tuži na štetu. Neki se i šale na raeun izgleda svojih stanova!

Gladni smo. Jedna je žena uspjela skuhati krumpire pa ih dijeli. Dobila sam jedan krumpir i dijelim ga s još dvjema ženama. (Nikada mi u životu ništa nije bilo tako slatko i nikada se nisam bolje zasitila nego s tom treainom krumpira.) Crna noa dana prelazi u crnu noa noai. Ne mogu spavati, ujutro nam je mnogima zlo, izlazimo van i opet bježimo natrag. Grad gori. Onda otupe osjeaaji. Odlueujem bar spavati u svom stanu, na 13. katu. Jeste li ikada danima spavali obueeni, eesto eak i sa cipelama na nogama? Znadete li kako se eovjek nakon toga osjeaa? Možete li zamisliti našu trku u trgovine da kupimo kruha? Ili strah dok eekamo na taj kruh, a vani tutnji, tutnji!

A onda se odlueujemo živjeti "normalno". U gradu priredbe, koncerti, predavanja. Na putu do takvih priredbi opet tutnjava. Gledamo gdje bismo se sklonili. Na priredbi ludo prkosimo. Tutnji, mi se pravimo da ne eujemo. Onda tutnji sve jaee, ipak se više ne možemo praviti da je sve u redu, treba bježati, ali kamo? I kako aemo doai kuai jer tutnjava ne prestaje? I što je s našima dragim koji nisu sada s nama? Škabrnja zaklana, padaju naši dragi mladiai, novine pune osmrtnica, Božia u skloništu, Nova godina u skloništu. Tuga u srcu.

Unuka mi je poeela u ratu, sa 16 godina, dobivati prve sijede vlasi, unuk još nekoliko godina nakon rata nije psihieki mogao izdržati obienu grmljavinu. I tako dalje, i tako dalje. Jednom rijeeju: iz rata smo izašli pomalo otupjeli na tu?u bol i patnju, nesretni zbog svijesti da nam nedostaje dobrota i suosjeaanje. A kako se sve te patnje mogu uopae usporediti s onim što su proživjeli naši borci! U jednoj jedinoj noai, samo u jednom mjestu (u Kašiau) izgubilo je živote nekoliko desetaka mladiaa. A rat je trajao eetiri godine! I kako da mi ostanemo uvijek dobri i suosjeaajni? A želimo biti takvima.

Zato Vas sve molim: nemojte biti prestrogi prema našim dragovoljcima kad Vam se bude einilo da su grubi i neosjetljivi na tu?e patnje. Nismo se još oporavili od te neosjetljivosti ni mi civili na ratnim podruejima, a ne usu?ujem se ni razmišljati o tome koliko ae vremena za oporavak trebati našim prognanicima, pogotovo našim junacima koji su nas branili i obranili nošeni ljubavlju kad nam je ta ljubav bila najpotrebnija.