"Dne 18. studenoga 1991., ujutro oko 7,40 sati, počele su padati granate po selu Škabrnji, a to je etnički čisto hrvatsko selo. Na selo su išli tenkovi iz pravca Zemunika Gornjeg i iz pravca polja. Naši momci su uništili dva tenka, transporter i kamion municije. Po selu je padalo nevjerojatno mnogo granata i projektila svakog kalibra. Otpor je trajao kratko i tada su ušli JNA-pješadinci i tenkovi, tukući po kućama.
Po podrumima su se sklonile žene, djeca i starci. Vojska koja je upala u selo imala je JNA odoru i obilježja. Bilo je redovnih vojnika i domaćih Srba, bilo ih je maskiranih. Jedan stariji čovjek prepoznao je Ivanežu - tako su ga zvali. Mi smo se sklonili u podrum, bili smo u civilu. Slijedila je prijetnja: "Izlazite!" Ako ne, "bacamo bombu!"To su ponovili tri puta. Morali smo van, jedan po jedan. Zarobili su nas, vrijeđali. Čuo sam jednog: "Treba odmah poubijati sve."
U sljedeća dva podruma su već ubili šest ili sedam ljudi. Neke su zarobili i odveli u Smilčić, gdje su ih najvjerojatnije poubijali. Nas su skupili i odvezli na početak sela, u jedan podrum. Izvodili su nas pod prijetnjom, a potom nas opet vraćali. Poslije su nas potrpali u autobuse i počeli tući. Udarali su nas šakama, nogama, puškama i sl. Potom su nas povezli u Benkovac. Nastavili su nas tući, primoravali da klečimo s glavom dolje.
Sa mnom su bili Marin Gurlica, Petar Gurlica - moj otac, Luka Brkić, Pero Jurić, Stanko Glavić, Nediljko Kardum, Miroslav Jurić i Mile Rogić. U Benkovcu su nas tukli cijele noći. Naredili su nam da sjednemo i noge okrenemo prema zidu i onda su nas tukli sve redom - najviše čizmama.
Sljedeći dan oko podne smo išli za Knin, vojnim dajcom. Ruke su nam svezane na leđima, pratnja su nam bila dvojica vojnika. Nisu nam dopustili da sjedimo na sjedalima, već smo morali sjesti na pod. Tu su nas ponovo tukli palicama, nogama, sve do Knina.
U Kninu, kad smo izlazili iz auta, gurali su nas do podruma. Tu se skupilo dosta njihovih vojnika, koji su nam se izrugivali, a onda su nas vodili na ispitivanje. Prije nego smo išli na ispitivanje tukli su nas, tjerali da ližemo zid, udarali su ljude nogom u glavu. Nas 25 je u prostoriji 3x5 provelo zimu.
Prvi dan i pol nisu nam dali vode. Prvi mjesec dana nisu nam davali dovoljno hrane, stražari su je bacali kako je mi ne bi dobili. Kad su bile borbe na Kupresu, dovodili su odozgo ljude, a nas su prebacili u športsku dvoranu, tako da su torturu prenosili na ove nove logoraše. Nas su "zaposlili". Iskrcavali smo ugljen, pilili drva, čistili... Sve što su opljačkali morali smo ubacivati u ta skladišta. Potom je jedna grupa otišla za razmjenu. Tamo smo upoznali gospodina Mladića, kasnije proglašenog zločinca. Srpski policajci, sada stražari u logoru, bili su pretežno bivši željezničari, njih su poznavali Nediljko Kardum i Stanko Glavić, jer su s njima radili. Ovi policajci su znali puštati došljake s fronta da se na nama iživljavaju. Posebno su tukli pripadnike ZNG.
Šef zatvora bio je vodnik I. klase Sinobad, a zamjenik Jovo u zatvoru u Šibeniku. Ovaj Jovo nas je žestoko tukao kad smo došli u Knin, i vršio je ispitivanja. Posebno su tukli zarobljenike iz Hercegovine, te pripadnike HOS-a. Vojarna gdje smo bili zvala se Južni logor. Kad je UNPROFOR dolazio negdje polovicom ožujka, mi smo otišli u civilni zatvor, tzv. Martićev zatvor. Tu su nas dvojica policajaca Grubić i Đuro tukli cijelo vrijeme. Kad su oni bili na smjeni, mi smo dobijali batine. Ove torture su pojačane kad su saznali za razmjenu. Tukli su nas momci od 18 godina, sinovi nekih generala...
Dan prije razmjene pročitali su ljude za razmjenu i nakon 193 dana su nas razmijenili u Žitniću. Stalno su nam govorili da nas naši neće primiti, za koga mi to ratujemo..."
