"Počelo je padati na stotine granata, čula se tutnjava tenkova i oklopnjaka. U tom momentu počele su goriti i kuće i staje, i zemlja i kamen, i tada smo se svi spašavali kud je ko mogao. Ja sam osobno pokušao pod svaku cijenu probiti se do susjednog skloništa koje je bilo udaljeno negdje oko sedam stotina metara. Tih sedam stotina metara sam prolazio... i vidio ono što nikad... niti... na bilo kojem filmu užasa i strave...

Gledao sam sa nekoliko stotina metara kako tenkovi tuču sa samo dvadeset metara crkvu i kuću... u blizini crkve u kojoj je bio veliki podrum, za koji sam pretpostavljao da je pun mještana, a naročito žena, staraca i djece. Čuo sam strašne krikove, vapaje, pucnjavu iz meni nepoznata naoružanja. Tad sam se podigao sa zemlje da bolje vidim šta se dešava. Vidio sam dosta tenkova, zapaljenih kuća, masu uniformiranih ljudi, sigurno sam vidio preko pet stotina nazovimo ih vojnika. Okamenjen i bespomoćan tako sam gledao sve kod nisam vidio da su dvojica tih vojnika jednog starca, a mislim da je to bio Luka Bilaver, star 95 godina, doveli pred sam tenk i gurnuli ga poda nj. Tada sam valjda i sam pao.

Poslije nekog vremena, sjećam se, da sam ustao i vidio masu žena i djece među tim vojnicima. Trčao sam tada kroz granate do podruma u kojem je bila smještena moja obitelj, uzeo od brata dvoje djece - jedno godinu, a drugo tri godine. Tada su me ostali, uplašeni, pitali - što je?! Valjda sam rekao da bježe. Znam samo da sam stigao u Raštane negdje oko pola tri ujutro. Ničeg se više ne sjećam, osim što su mi stalno pred očima zaklani i obješeni ljudi."