"Još sam bio u krevetu kada sam čuo brujanje tenkova. Tada smo se, žena, djeca i starčad, povukli u prvi podrum, kod strica. Pucnjava još nije počela i povukli smo se u drugi podrum, nakon čega smo začuli eksploziju prve granate. U kratkom predahu prešli smo i u treći podrum i tada je nastao pravi pakao, pucali su tenkovi i pješadija, sve je bilo zavijeno dimom. Naši su se junački borili, ali neprijatelj je bio jaka sila. Oko 12, 30 čuli smo glasove četnika i na savjet jednog našeg borca predali smo se. Digli smo ruke ponad glave i izlazili iz podruma i odmah tada vidio sam kako su mi strica Ivicu Šegarića i susjeda Milu Pavičića bacili na pod i ubili ih iz automatske puške sa prigušivačem. I dalje smo ruke držali na glavi, a onda je naša susjeda Kata Rogić četnicima kazala da je ne ubiju, niti koga drugoga, a istoga trenutka jedan je četnik u nju ispalio čitav rafal iz automatske puške i usmrtio je. Malo kasnije vidio sam beživotno tijelo djeda Vice Šegarića i tko zna što bi se još bilo dogodilo da nije naišao jedan oficir te rekao da je dosta ubijanja. Četnici su nas zarobljene gonili prema Gornjem Zemuniku, a ispred nas su išli također zarobljeni, moji stričevi Bude i Šime Šegarić te susjed Petar Rogić. Oni su bili članovi Škabrnjskog bataljuna ZNG-a. Njih trojicu odveli su transporterom prema Biljanima, a kasnije kod Benkovca mučki pobili, dok smo mi - žene, starci i djeca - odvedeni u Benkovac. Tamo su nas maltretirali, govorili nam da nas naša vojska neće primiti, u što mi nismo vjerovali, a zatim su nas autobusima odvezli u dječji vrtić, gdje su bili oficiri i četnici, i ispitivali nas. Sutradan 19. studenog, a nemate vi toliko prostora koliko bih vam ja pojedinosti mogao ispričati, odvezli su nas trojicu - osim mene bili su još Tomislav Gurlica i Marin Jurić - u Biljane Donje. Tamo mi je jedan domaći četnik stavio nož pod grlo i naredio "da se po ustaški krstim", a drugi je četnik pokazao iskaznicu HDZ-a, koja je pripadala Slavku Miljaniću i hvalio se "da mu je napravio veliku rupu na čelu". Tu su nas primoravali da pijemo prljavu vodu iz posude za hranjenje psa. A onda su nas vratili u Benkovac otkuda smo 19. studenog oko 20 sati odvedeni prema Pristegu radi razmjene. Konačno smo bili među svojima i slobodni."