"Dan 18. XI. 1991. Škabrnje. Ujutro u 7,30 sati otišli smo u podrum. U njemu sam se nalazila ja sa svoje dvoje djece (tri i četiri godine), susjeda Jelka s malim Stipom od mjesec i pol, tri muškarca (Ljuban Perica, Joso Perica i Željko Ćurković), te još desetak žena i djece. U podrumu smo ostali čitav dan bez jela i pila, da bi nas u sumrak opkolili sa svih strana. Na stotine vojnika su bili unaokolo. Svi su imali zvijezde na čelu, pojedinci su bili maskirani. Došli su ispred podruma uz povike: 'Predajte se majku vam ustašku!' Nije nam ništa preostalo nego da iziđemo iz podruma.
Muškarce su odmah odvojili na jednu stranu, počeli su ih tući i vući, zatim su ih uveli ponovo u podrum i strijeljali. 'Što ćemo s njima?', pitali su jedni druge. Jedan iz grupe je viknuo: 'Ubij ih, neka nestane ustaša za sva vremena!' Tu je došlo do sitnih svađa, da bi jedan od njih rekao: 'Pa pogledajte ovo dijete, tek je rođeno?!' Praktički nas je spasio mali Stipe - jednomjesečno dijete. Odveli su nas do tenkova, zatim cestom prema Ambaru. Putem je bilo užasno. Ugledali smo pet, šest ljudi i žena ubijenih pored puta. Vjerojatno su ubijeni već ujutro jer se već širio smrad. Djeca su počela vrištati. Sve te ubijene ljude smo prepoznali. To su Iviša Ražov, Soka Rogić, Rade Šegarić... Tu smo doživjeli šok. Vidjeti mrtve mještane, popaljene i porušene kuće - zar to čovjek čovjeku može napraviti, a da Europa i svijet šuti, da zatvore i oči i uši?! To je neviđeno, da čovjek podivlja od boli i bijesa! Tako si nemoćan, ostavljen zvijerima koji sebe nazivaju JNA, da rade od tebe što ih volja...
Odveli su nas do kraja sela, ukrcali u svoja auta i odvezli u Benkovac. Tu smo prenoćili, da bi nas ujutro odvezli u neko njihovo selo i ostavili. Dalje smo morali pješke dok nismo naišli na našu vojsku. Tako smo spašeni.
Da napomenem... da sam u toj četničkoj vojsci prepoznala dečka iz Zemunika Gornjeg po prezimenu Subotić, a s kojim sam prije ovoga nesretnog puta bar dvadesetak puta popila piće...
To je moje viđenje.
U selu je ostalo, prema svjedočenju drugih, preko pedeset leševa (zaklanih, obješenih, pregaženih tenkom...). U selu su mi ostali otac, majka, sestre, muž... Hoću li ću ih više ikad vidjeti, to sam Bog zna..."
