Pun je mjesec
pobacao svoje srebro
na meki pepeo moga sela
I bolno pogledao mrtvu crkvu
koja-
ni pokopana-
leži u tišini
usred ničega
-ipak liči na sjenu slobode.
Hoće li ustati,
postati stvarna?
Zatim se na moje selo,
sada sablasne ruševine,
prosula noć.
Mjesec je, od tuge,
ugasio svoje srebrnu svjetiljku.
I odlučio je ne paliti dugo,
dugo,
jako dugo,
dok iz pepela ne nikne cvijet slobode.
Hoće li ikada niknuti,
zamirisati poznatom opojnošću?
Dugo su bile u tami ruševine stare
kuće
moga oca
I očevog oca
I mojih pradjedova...
A onda je zora razbila mrak
I ispod njegovih krhotina
svojim zlatnim prstima,
visoko podigla nježni cvijet slobode.

Probudila se moja Škabrnja...
A uvičer je pun mjesec,
srebrom posrebrio nezacijeljene rane.